Našeg sam proslavljenog fightera Gelga Gazegla sreo ispred škole dok sam kao i obično čekao  S.

Čini se da Roki nije toliko u pravu kad kaže da se Gelg uzoholio i da se više ne može računati kako će na cesti pozdravljati obične smrtnike poput nas, koje poznaje od prije, još iz vremena kad se tek počeo tući po svim tim ringovima.

„Nikada me nisu zanimale vještine“ rekao mi je Gelg nakon par uvodnih rečenica s moje i puno ljubaznih, s njegove strane.

„Uvijek sam tražio način da napredujem kroz nova svjetska kretanja koja su dolazila. S tae kwon doa sam otišao na kick box a onda u MMA.“

„Baš me zanima što će doći nakon što MMA izađe iz mode?“ rekoh tek tako da se u ime vještina ne predam baš odmah.

Nastavio je u za mene neočekivanom smjeru.

„Popularnost MMA neće prestati još barem 800 godina. To je bio najpopularniji sport u staroj Grčkoj (?!) gdje je primat na Olimpijadi držao oko 400 godina. Sad se vratio, ući će opet na moderne Olimpijske igre i trajati još jako dugo. Danas mnogi ne shvaćaju kako i sve te vještine kojima se vi bavite imaju koristi od ogromne globalne popularnosti MMA.

Najgluplju stvar je učinila svjetska judo federacija kad se odlučila boriti protiv toga da im borci odlaze  na MMA. Granice treba otvoriti i ljudima dopustiti da vježbaju što hoće. Važno je da ljudi dobiju motivaciju za vježbanjem a onda odabiru ono što im je prikladnije. Tako ti imaš koristi od mene a ja od tebe“  zaključio je vrlo pozitivno nakon čega smo se rastali u miru božjem.

„Pa dobro“ mislim si.

„Lijepo je znati da na zemlji ima dovoljno mjesta za svih“.

Malog su  A. roditelji u dojo doveli jer im je ljekarnica preporučila aikido.

Dragi ljudi sa sela. Pošteni, vrijedni, skromni. A. je treće dijete i sada ima 15 godina. Skoro je za nepovjerovat da je u toj dobi već nekoliko mjeseci prisutan na svakom treningu tzv. grupe za odrasle.

Po toj jednoj čistoći kojom zrači (na jednom sam treningu došao na zamisao kako je moguće da je on jednostavno bez ijednog grijeha) malo sliči Valentu koji je u svojoj nepokolebljivoj namjeri da postane slikar pošao na studij u Zagreb.

Val je svratio prije neki dan u dojo i dugo mi pričao kako ga je razočarao trening aikida tamo, kako je naš dojo za njega „pravi dojo“ a da se tamo u Zagrebu događaju nelogični treninzi koje vodi neki tip koji ništa ne objašnjava (dok konačno nije došao Marijan) i još ih je jednom umjesto vježbanja natjerao da uzmu bilježnicu i onako u kimonima pišu i uče japanske nazive tehnika.

„Znaš da je meni uvijek bio problem zapamtiti te nazive“ dodao je od nelagode gutajući slinu.

Šteta da je Valent sada otišao kad je A. počeo vježbati. Nisu baš istih godina ali mislim da bi se lako slagali.

Zapravo sve ovo pišem jer me se duboko dojmila jedna, da tako kažem pojava koju sam vezano za mladog A. primjetio na treninzima.

Prvo mi se činilo da si umišljam no onda se počelo ponavljati i na kraju mi postalo tako jasno i vidljivo da više nisam sumnjao.

Radi se o tome da su naša dva najstarija člana Grga i Predrag posebno blagonakloni prema malom A.

Mislim… i drugi se naravno trude pomoći mladcu kod tehnika i ostalih dvojbi no s Grgom i Predragom je drukčije.

Kad oni rade s njim jedna posebna aura okružuje taj odnos.

Dosta  sam razmišljao zašto je tako a onda sam shvatio da je to zbog toga što mu po godinama mogu biti djedovi.

Moguće je da oni toga uopće nisu svjesni no svejedno ih goni iskonska sila i potreba da se znanje preda dalje. Naraštajima koji dolaze.

Gledajući ih na treninzima lako mogu zamisliti kako je i s koliko pažnje Tanomo Saigo vještinu aikijutsua ulio u mladog  Sokaku Takedu. (Nemam pojma zašto mi uvijek od svih mogućih padne napamet baš taj par generacija)

Jučer je A. na kraju treninga Predraga pitao „a što ako uke ne radi samo jedan udarac nego odmah i drugi?“

Dugo su još ostali na tatamiju strastveno udubljeni u temu.

Dirljiv prizor.

1. čist ko suza, vrlo ozbiljan i koncentriran, onako lak i visok s paperjastim brčićima poput pomlađenog Clarca Gablea.

I Predrag, već sjed ali poput grancipora snažan, uvjerljiv i muževan.